Žene u vojsci u doba mira

Danas napuštena vojna zona Šepurine u blizini Zadra. (Foto: Antonia Dika, 2018)

 / 

Antonia Dika u razgovoru sa Svetlanom Janković, bivšom oficirkom JNA. Svetlana je bila potporučnik saobraćajne službe u kasarni Šepurine kod Zadra. Jedna je od žena koje su služile dobrovoljni vojni rok u JNA u kratkom periodu kada je on bio omogućen, od 1983. do 1985. godine. Nakon završenog Fakulteta odbrane i zaštite u Beogradu zaposlila se u vojsci kao potporučnik.

isječak iz intervjua
SJ: Postojale su dve kategorije žena koje su služile vojni rok. Kategorija žena koja je služila tri meseca, to bi se zvalo kao klasični vojnici. I mi koje smo služile šest meseci, to je škola rezervnih oficira. To su devojke i žene koje su imale predispozicije, naime ili su upisale fakultete ili su već studirale. Kad sam ja služila vojsku išlo se tri meseca na obuku po određenim centrima – u svakoj republici po jedan –, a zatim se tri meseca stažiralo.

Ljudi koji su hteli da se bave tim pozivom su upisivali vojne akademije, vojne gimnazije. Pretežno muškarci, žene tada to nisu mogle… Ovo su bili sporadični slučajevi, ja i neke od mojih koleginica.

Nije postojala nikakva politika za ili protiv, nego je otprilike zavisilo od pojedinaca u tim komisijama koji su odlučivali, da li su oni bili rodno senzibilni, pa su prihvatali žene ili nisu. Ili su strogo gledali samo papire, ne znam.

Ali žene koje su završile, a nisu imale ovako upornu crtu da uđu u zvanične oružane snage kao šta sam ja imala, one su ostale deo Teritorijalnih odbrana. Inače, ima još kategorija žena u vojsci, npr. one koje su završile fakultet odbrane. Ti na fakultetu odbrane imaš zadnjih šest meseci isto stažiranje. Učiš da pucaš, imaš taktičke vežbe, u odbrani, u napadu završiš to praktično. Teoretski pre toga imaš stručne predmete, npr. vojnu ekonomiju, vojnu psihologiju, ekonomiku odbrane, teoriju o ratu, vojnu geografiju, vojnu istoriju, savremena borbena sredstva i oprema, civilnu zaštitu, atomsko-biološko-hemijsku odbranu, vojnu topografiju i dr. I kada sve završiš ti dobiješ čin rezervnog potporučnika. Znači, dobiješ neki vojni čin, ali u rezervi.

Teritorijalna odbrana je bila sastavljena od rezervnih sastava. Imala je svoje naoružanje i za cilj je imala da brani teritoriju. Koncept takozvanog naoružanog naroda. Zapravo je cela koncepcija Jugoslavenske narodne armije bila zasnovana ne na agresiji, nego isključivo na odbrani.

AD: Znači u Teritorijalnoj odbrani je bilo dosta žena, a inače u regularnoj JNA malo?

SJ: Da. Najveći procenat žena u JNA je bilo civilnih lica. To su na primer daktilografkinje, sekretarice, u sanitetskoj službi doktorke, bolničarke, u kuhinji kuvarice, u hemijskim čistionama radnice, a što se tiče komandnog kadra u vojsci, to je bila retkost, mislim da na prste može da se izbroji broj žena u uniformi u zvaničnoj JNA, recimo nekoliko desetina.

AD: Koji je razlog bio da nisu žene i ranije primljene u JNA? Ipak su igrale veliku ulogu u partizanima, pa onda socijalističko samoupravno društvo, radnice…

SJ: Možda je tada postojao strah da će žene uneti sasvim drugačiju percepciju svih viđanja stvari, i odbrane, i … Gledaj, to nije čudno, kao svaki vođa ti ćeš iskoristiti sve svoje resurse dokle ti trebaju. A ako si u poziciji, onda ćeš ono šta bi ti predstavljalo teret skloniti.

Ali imaš i situaciju da i kod žene dođe do zamora. I ona hoće da ima svoju porodicu, i decu, i sve ostalo. Naravno, automatski te ta situacija sklanja iz prvih redova. To je nešto što moje kolege i dan danas kažu da je problem kad su žene u vojsci. Ali ja kažem da to ne može da bude problem. To je kod svih poslova, nije to samo u vojsci.

I inače, žene u vojsci se dosta žrtvuju. Vojnički poziv je vrlo zahtevan. Jer imaš dežurstva 24 sata, dolazi ova, dolazi ona kontrola. Ja se sećam kad je Ninoslav bio mali, onda sam već radila ovde, on je imao temperaturu 41, a ja ne mogu do deteta, mi čekamo generala u kontroli jedinice. Kažem majci skidaj temperaturu bilo kako, čim se završi, ja dolazim. Sada, sa ove distance, čovek može da se pita je li to bilo vredno toliko i šta treba čoveku da bude prioritet.

AD: Kako si se ti s tako pacifističkim stavom tada odlučila za vojsku, ili je ta koncepcija obrambene vojske, vojske za mir bila presudna?

SJ: Ajde sad budimo realni, šta misliš da sam ja sa 26 godina razmišljala ovako široko i imala ovoliko iskustvo? Naravno da nisam. Meni je tada bio izazov baviti se nekim poslom, znaš kad kažu: „E to ne mogu žene.“ Eto vidiš da mogu!

Kad sam završila fakultet, bila sam uporna da dođem do posla i konkurisala sam na desetine konkursa. I onda kada sam već izgubila svaku nadu, pozvali su me na razgovor i primili. Videlo se da tada ambijent nije bio povoljan za žene. Nisu isti uslovi za dobijanje čina u rezervi i u aktivnoj službi. Ali kasnije sam uspela u tome. Tada je već počela da bude aktuelna nezaposlenost. Država je ipak najsigurniji poslodavac. Nije mi ni na kraj pameti bilo razmišljati o miru ili bilo čemu. Ma ne, prosto je bila želja da se bavim nečim što je bilo izazov, jer kao to ne mogu žene ­– a pa što ne mogu? Kad sam počela u vojsci, imala sam sve kriterijume kao i muškarci. Ako je trebalo da se radi 20 sklekova i za mene je bilo 20 sklekova, ako je trebalo da se pešači 20 kilometara, i za mene je bilo 20 kilometara.

AD: U te dvije godine kada je postojao vojni rok za žene, je li bio velik interes?

SJ: Bio je velik interes. Ja znam da sam morala da upotrebim vezu da odem u prvu klasu. ’83., ’84., i ’85., je bio enormni interes. Ali je onda država iz nekih razloga donela odluku i ukinula služenje vojnog roka za žene. Suviše sam ja bila mlada da bih mogla da sagledam društveni kontekst tada, kao danas. Ne mogu da ti kažem šta je bio pravi razlog ukidanja, možda prevelika investicija, nepotrebna, bez efekta. Pretpostavljam da je ekonomska opravdanost tog projekta bila presudna za prestanak. Zaista ne znam. 

Ali ima još nešto, osamdesetih godina su svi dečaci i devojke koji nisu završili srednju školu imali obavezu da završe predvojničku obuku. To je bilo u celoj Jugoslaviji. Oni su morali u roku od petnaest ili mesec dana da završe sve te obuke. Ne sećam se tačno, mada sam u tri godine bila komandant ženama u mojoj susednoj opštini Gornji Milanovac. Znači, iz Čačka se skupi čitav jedan vod, recimo dvadesetak ljudi, to su devojke i dečaci koji nisu završili škole, osnovne ili srednje, ali koji su morali da prođu tu predvojničku obuku. Nekada, u to vreme osamdesetih, predmet odbrana i zaštita bio je obavezan u srednjoj školi. I oni koji nisu završili srednju školu su morali to da realizuju, jer se to smatralo od interesa za državu. Sledeća stvar je da je i na prvoj i drugoj godini fakulteta bio obavezan predmet odbrana i zaštita. Kao što je nekad bio obavezan i fizički, i strani jezik… To se tada smatralo sastavnim delom širokog obrazovanja, i potrebom da ljudi savladaju makar polazne osnove kao budući fakultetski obrazovani građani. Država je između ostalog i na taj način realizovala svoj koncept opštenarodne odbrane i društvene samozaštite.