Vojni objekti koji nisu tajni

Bivše vojno turističko naselje Kupari (Foto: Antonia Dika, 2015)

 / 

Bivši Dom JNA u Šibeniku (projektirao Ivan Vitić, 1961.g.). Zgrada je renovirana 2005. godine i u njoj je otvorena gradska knjižnica ”Juraj Šižgorić”. (Foto: Antonia Dika, 2020)

 / 

Bivši Dom JNA u Malom Lošinju preuređen je u gradsku knjižnicu i čitaonicu (Foto: Anamarija Batista, 2018)

 / 

Bivši Dom JNA u Malom Lošinju 2007. godine (Foto: Antonia Dika, 2007)

 / 

Bilo da je riječ o jednostavnim vojarnama koje su oponašale lokalnu stambenu izgradnju ili o „nevidljivim“ bunkerskim građevinama, njihova arhitektura uglavnom je bila standardizirana i tek lagano prilagođena geografskim obilježjima različitih lokacija. Iznimku su činili objekti s primarno reprezentativnom funkcijom koji nisu bili obavijeni velom vojne tajne: Domovi JNA, nešto poput kulturnih centara kojima upravlja Jugoslavenske narodna armija; mjesta planiranog suživota vojske i lokalnog stanovništva. Ondje su se održavali koncerti, filmske projekcije, plesnjaci, šahovski turniri, pa i vjenčanja. Cijene su bile niže nego u sličnim civilnim ili komercijalnim objektima. Posebno u manjim općinama, kao na primjer na otocima, takve vrste objekata imale su važnu ulogu u kulturnom životu zajednice. Domovi JNA nalazili su se na istaknutim lokacijama, a njihov reprezentativni karakter odražavao se i na njihovu arhitekturu. Zgrade domova JNA služile su kao poligon najboljim arhitektima u zemlji, slično kao i mnogi turistički objekti planirani u tom razdoblju. Ivan Vitić, projektant nagrađivanog motelskog lanca Sljeme, autor je tri iznimne vojne zgrade: Doma JNA Komiža (na otoku Visu), Doma JNA Split i Doma JNA Šibenik.

Druga vrsta vojne arhitekture koja nije bile podređena vojnoj tajni bili su turistički vojni objekti. Kao i mnoge druge organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, i Armija je upravljala vlastitim odmaralištima u duhu ideje socijalnog turizma. Ovdje je vojno osoblje imalo priliku provesti odmor sa svojim obiteljima po niskoj cijeni, a gosti su bili raznoliki, od visokih oficira do, recimo, čistača vojarni, zbog čega su se objekti razlikovali po smještajnom standardu i arhitektonskoj kvaliteti. Objekti su primali i vanjske goste, ali samo u slučaju da je bilo slobodnih kapaciteta. Vojni turistički kompleks Kupari osamdesetih je godina bio vrlo cijenjen među stranim turistima, iako su oni tamo mogli boraviti samo u postsezoni, pošto je u jeku sezone sve bilo popunjeno vojnim osobljem.2 Javne i polujavne površine takvih objekata, uključujući plaže, bile su slobodne i dostupne svima, kao i u svim ostalim turističkim objektima socijalističke Jugoslavije.3

Ulomak iz „Adriatic Coast Between Mass Tourism & Cold War“, Antonia Dika, u: Antonia Dika i Bernadette Krejs: Mapping the Croatian Coast. A Road Trip to Architectural Legacies of Cold War and Tourism Boom, Berlin, Jovis, 2020.

  • 1

    Ahmet Kalajdžić, Kupari nižu uspjehe, Slobodna Dalmacija, 22. prosinca 1989., 18.

  • 2

    Obala je definirana kao zajednička imovina kojoj svaki građanin mora imati pristup u svakom trenutku. I danas je u Hrvatskoj zabranjena privatizacija „pomorskog dobra“, ali se na isto može tražiti koncesija u trajanju do 99 godina.