Kolektivno vlasništvo i miris borova
Krećemo na svoje putovanje. To je vrijeme socijalizma, kako bi rekli moji prijatelji koji potječu iz dijelova svijeta gdje takvo doba kolektivnog vlasništva nije postojalo, barem ne u značajnijoj mjeri. Načas se čini da bi se složili s Marxovom shemom povijesnih faza i progresivnih tijekova. Osim što Marx nije predvidio fazu društvene rekonstrukcije, mehanizma svojstvenog stanjima postmodernizma. Zanimljivo je da kontroverzna rasprava koja je pratila socijalizam od samih njegovih početaka nije bila prisutna u širem društvenom diskursu između 1989. i 2008., godine financijske krize, koja je potaknula na razmišljanja o kapitalizmu i njegovoj socijalnoj problematici.
Unatoč tome, socijalizam se i dalje smatra uglavnom povijesnom činjenicom.
U 21. stoljeću pojam društvenog razvoja uvelike se tumači u smislu projekata, eksperimentalnih okruženja i korektivnih aktivnosti. Također, društveni razvoj osujećen je obnovom nacionalizma, koji je regresivan u duhu i postaje sve izraženiji od 2015., kao i politikom nacionalnih subjekata koja se sukobljava sa željom globalizacijom prožetog društva da nadiđe granice nacionalne države. Nacionalizam se nudi kao odgovor na društvene posljedice globalnog gospodarskog razvoja, iako sam razvoj, barem u svojoj osnovnoj koncepciji, obećava ideju planetarne demokracije: „Upravo zato što je sveprisutna, decentralizirana i deteritorijalizirana, globalizacija pruža priliku za razmišljanje o planetarnoj demokraciji čiju univerzalnost više ne vežu teritorijalne granice nacije“ (Cavarero 2005, str. 203).
Međutim, ostaje otvoreno pitanje kako zamisliti ovu planetarnu demokraciju kao dio društvene ideje, prije svega u smislu socijaldemokracije na radnom mjestu, kao i u vremenu izvan konteksta proizvodnje.
Vratimo se nakratko u drugu polovicu 20. stoljeća, u vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, na početak mjeseca lipnja.
Ustali smo rano. Vani je još mrak. Škola je gotova, počeli su ljetni praznici, mama je spremna, spremni smo i mi. Kupili smo sve što nam treba, obukli svoje plave hlačice od frotira i žute majice, obuli sandale, i jedva čekamo da se opustimo i uživamo u mirisu borova. Ali pred nama je dug put, sve do luke u Kardeljevu, gdje su teretni brodovi. Vlak je prepun ljudi, a putovanje nije tako kratko.
Doduše, vlakovi su vozili – i to besprijekorno, gledano iz današnje perspektive. Uz to, bez željeznice Zenica ne bi bila postala jedno od industrijskih središta Jugoslavije. Dalo bi se, doduše, sada kad je prošlo dovoljno vremena, raspravljati koliko je to bila dobra stvar, s obzirom na smog koji nas je sve činio umornima. Uglavnom, u vlaku smo, torbe su iznad naših glava, ispod naših nogu, pored nas. Putnici grle svoju prtljagu, dočekavši napokon trenutak predaha od svakodnevnog života u školi i na poslu.
Neki odlaze u odmarališta u vlasništvu firmi u kojima rade, drugi idu u vlastite kuće, koje su izgradili oni ili njihovi rođaci, a neki u kuće svojih djedova i baka. Vlakovi su tada bili tek vlakovi – ne mogu se više sjetiti jesu li bili novi, stari, prljavi ili blistavo čisti, ali sjećam se svih onih torbi koje su obavijale putnike.
U socijalističkom samoupravnom društvu Jugoslavije solidarnost se trebala odnositi i na „proizvodnju“ godišnjeg odmora – firme su osiguravale smještaj svojim zaposlenicima, koji su zapravo bili njihovi kolektivni vlasnici i dio profita ulagao se u razvoj tih odmarališta. Ti godišnji odmori bili su način da se pobjegne od stvarnosti rada i zamijeni ga se prirodnim okruženjem i ideološki oblikovanim slobodnim vremenom, s prednostima, problemima, imaginarijima koji danas pružaju teme za raspravu. To se pitanje otvara i u filmu Bojane Marijan "Vesela klasa", kao i u videoradu Haruna Farockija "Radnici koji napuštaju tvornicu" (Arbeiter verlassen die Fabrik).
Farocki prikuplja arhivske snimke radnika koji napuštaju svoje tvornice, nadovezujući se na "Izlazak radnika iz tvornice" braće Lumière. U Farockijevu video radu radnici su prikazani kako žurno izlaze iz svojih tvornica, moglo bi se reći i bježe, ususret vremenu koje mogu sami raspoređivati i kojim mogu upravljati kako žele. Farocki primjećuje: „Većina narativnih filmova odvija se u onom dijelu života u kojem čovjek ostavlja posao iza sebe. Sve što industrijski oblik proizvodnje čini nadmoćnim u odnosu na druge – podjela rada na minijaturne faze, stalna ponavljanja, stupanj organizacije koji od pojedinca zahtijeva minimum odlučivanja i koji mu ne ostavlja mnogo prostora za manevar – sve to otežava pokazivanje promjena u zadanim okolnostima“ (Farocki 2001, str. 232).
Radnici su prikazani kako se vraćaju svakodnevnim životima, gdje sami stvaraju svoju „umjetnost upotrebe“. U osvrtu na film "Vesela klasa" (1968.), koji tematizira pitanje kako radnici provode svoje „slobodno vrijeme“, Branislav Dimitrijević zaključuje da „film radnicima nudi neočekivanu priliku da se kulturno aktiviraju“ (Dimitrijević 2016., str. 142f.). Kroz pjesmu, glumu, glazbu, ples, recitaciju, sviranje gusala, pantomimu, radnici u ovom filmu odgovaraju na temeljni nesporazum koji se javlja između njih kao radne snage i onih koji orkestriraju načine proizvodnje i njihove transformacije, piše Dimitrijević.
Ipak, unatoč brojnim proturječjima, koncept solidarnosti, iako vrlo ambivalentan u praksi, omogućio je velikom broju jugoslavenskih građana da uživaju u odmoru na moru i u planinama. Turizam je bio sektor koji je značajno i izravno pridonosio gospodarstvu Jugoslavije; u skladu s time, u sedmogodišnjem planu razvoja turizma usvojenom 1964. godine navodi se da bi Jugoslavija trebala ulagati dodatne napore u svojem sudjelovanju u takozvanoj međunarodnoj podjeli rada, posebice kroz razvoj turističke infrastrukture. Godine 1964. 29,3% turista u zemlji dolazilo je iz inozemstva, a 70,4% iz Jugoslavije. Plan za 1970. godinu bio je da 45% turista dolazi iz stranih zemalja, a 55% iz Jugoslavije (Savezni komitet za turizam 1964).
Uvijek se iznova naglašavalo koliko je važna promocija domaćeg turizma, što, između ostalog, potiče urbanizaciju mjesta i poboljšava životni standard i zdravstvene uvjete Jugoslavena. Također, turistička industrija trebala je poticati strance da posjete zemlju, i taj bi prihod bio važan doprinos jugoslavenskom gospodarstvu. Međutim, upada u oči činjenica da se i domaći i strani turisti u ovom razvojnom planu i studijama prvenstveno smatraju potrošačima.
Upravo je ovo zanimljiv moment – radnici su vlasnici tvrtki i donositelji odluka, ali izvan tvrtke oni su ti čiju potrošnju treba povećati primjenom tržišnih mehanizama. Na primjer, izračunata je dnevna potrošnja u turizmu, gdje se napominje da su u Jugoslaviji i domaći i strani turisti trošili manje nego u Austriji, Njemačkoj, Italiji itd.
„Procjenjuje se da je prosječna potrošnja turista u Europi bila oko 17 dolara 1962. godine, dok je kod nas 1962. iznosila samo 7,6 dolara, a 1963. godine 8,6 dolara. Prosječno povećanje potrošnje između 1957. i 1963. iznosilo je 6,7%“ (Savezni komitet za turizam, 1964., str. 41).
Jedan od argumenata zašto je dnevna potrošnja domaćih turista bila čak i niža od potrošnje stranih gostiju jest činjenica da su radnička odmarališta pokrivala i troškove ugostiteljskih usluga, što je bila povlastica koju su državne kompanije pružale svojim kolektivnim vlasnicima.
Sjećanja na putovanja jugoslavenskom jadranskom obalom polako blijede, nestaju. Velik dio svega toga nikada nije arhiviran ili je jednostavno nestao, stara arhitektonska dostignuća ruše se da bi se napravilo mjesta za nove koncepcije, ali i zato što se ona ne priklanjaju novim standardima. Dok prepričavamo te ljetne priče, dok razgovaramo među sobom, mnogi od nas rado ih se sjećamo, tih bezbrižnih dana ljetnih praznika, kada smo druženjem postizali socijalnu jednakost i stapali se sa svojim prirodnim okruženjem.
U ljetnim mjesecima 2018. i 2019. godine, pod pokroviteljstvom projekta pod nazivom „Kolektivne utopije poslijeratnog modernizma: Jadranska obala kao raj za slobodno vrijeme i obranu“, pokušala su se opisati sjećanja na ove opuštene dane, uz svoje „nepravilne“ rubove, vremenske odmake i činjenične priče. Ideja je bila razgovarati o vremenu, poimanju potrošnje i neproduktivnosti na samoupravnoj društvenoj pozornici koja se prostirala duž željezne zavjese hladnog rata.
Ulomak iz teksta „SHARED SPENDING AS THE PATH TO SOCIAL FREEDOM“ autorice Anamarije Batiste, objavljeno u: Irena Borić, Mirjana Dragosavljević, Dušica Dražić (ur.): SYMPTOMS OF THE FUTURE, Onomatopee Z0033, Eindhoven 2021