Anamarija Batista i Goran Škofić u razgovoru s Irenom Dlakom u Malom Lošinju, u ljeto 2019. godine. Goran je također snimio razgovor.
Irena Dlaka je povjesničarka umjetnosti iz Malog Lošinja.Isječak iz intervjuaGŠ: Mogu vas pitati za turističku okupaciju ovdje ispred hotela? Tu se prije moglo kupati ili nije?
ID: Ne, ne, sve je bilo otvoreno. To je bio veliki prijepor javnosti. Oni tvrde da nisu zatvorili plažu, ali, eto, oni naplaćuju „samo“ 250 kuna po danu. Da... nije zatvoreno... ok. Ako netko zaista želi ekskluzivu, bazeni su s morskom vodom, pa neka se kupa na bazenu. Obala bi trebala pripadati svima. I mislim da ljudi koji potegnu s drugog kraja svijeta na ovaj mali otok zapravo žele biti bliže normalnoj prirodi, normalnim ljudima. To je moje iskustvo i kao turističkog djelatnika, ja sam treća generacija u turizmu. Ljudi dolaze zbog prirode, zbog spontanosti, zbog toga što može bit', što možeš bit' ono što jesi, bio ti šeik od Arabije ili bio ti običan nekakav šljaker u Mercedesu, tako svejedno.
AB: Dakle, možeš na moru biti nekako jednak...
ID: Pa to. Da, svi na jednak način, onog trena kad obučeš kupaći, kad si na obali, ti si samo običan čovjek... koji se eventualno boji gledat' alge jer mu se čini da morski pas izlazi. Svašta sam čula. Trava strašna... Ja kažem: „Znate šta je trava? Trava vam je mrijestilište za ribe. Tamo su male ribice. Nema šanse da vam ajkule izlete iz trave.“ (smijeh) Al', ono, crno je u moru pa... Svi su jednaki. Hvala Bogu, ljeto je demokratično vrijeme, ne treba ti ni kupaći. Imamo FKK, među prvima u Hrvatskoj smo imali FKK. Istra i Kvarner su poznati po tome. Baldarin je kamp nudistički na Punta Križi, cijeli kamp. Tako da ono... niti taj mali komadić tekstila ti ne treba, e. Pa je svejedno imaš li Gucci (smijeh) ili, ne znam, Dolce Gabbana.