Kolektivizacija teško u seljaka uspijeva

Lastovski statut donešen je 1310. godine

 / 

Kolektivizacija teško kod seljaka uspijeva, a pogotovo ne kod ovih seljaka. Pazite, zašto kod ovih seljaka ne? Ovo je jedini otok koji nije ima' u sebi kmeta.

Anton Jurica u razgovoru s Anamarijom Batistom na Lastovu, u ljeto 2019. Razgovor je snimio Goran Škofić. Anton Jurica je liječnik u mirovini, Lastovac i autor knjige "Lastovo kroz stoljeća".

AB
: Što se tiče tog samoupravnog društva za vrijeme Jugoslavije, 1950. se uvodi taj oblik samouprave, narodne samouprave. Što vi mislite o tome? Je li uspio taj pokušaj, na primjer, da tvornice pripadaju radnicima, je li se ostvarila ta vrsta kolektiva?

AJ: Pa vidite, ma ja mislim da priča kolektivizacije na Lastovu nije uspjela. Uspjela je samo u maloj mjeri. Tako da su formirali na Lastovu seljačku radnu zadrugu, ona je formirana odmah poslije rata. Okupila je možda svojih, brat bratu, 20 obitelji. I onda se raspala. Ona se raspala iz jednog jedinog razloga što su mi rekli da je bilo više činovnika nego radnika, a svi su dijelili kolač, i oni koji je radio, koji je ima' trudodane, i oni koji je upravljao. Tako da je ona trajala, brat bratu, jedno pet-šest godina, pa se raspala. Kolektivizacija teško kod seljaka uspijeva, a pogotovo ne kod ovih seljaka. Pazite, zašto kod ovih seljaka ne? Ovo je jedini otok koji nije ima' u sebi kmeta. To je strahovito važno. Svi su bili kmetovi okolo. Lastovski seljak nije bio kmet. Zašto? On je 1310. napravio presedan. On je donio Statut. Lastovski Statut je 1310. bio peti u Hrvatskoj. Čini mi se da je prije njega, da je korčulanski 1220., onda 30 godina ranije, samo 30 godina ranije, dubrovački, pa je gore bilo, ja mislim negdje okoli onih sedam općina u Gorskom kotaru tri, pa ja mislim dva u Hrvatskoj, jedan ili ne znam… Pazite! Što to znači jedno selo od tisuću stanovnika da donosi Statut? U tom Statutu oni su napravili jedan presedan, donijeli odluku: ni jedan Lastovac ne može, ne smije, prodati, darovati, dat' u najam, ništa, od lastovske imovine. Ne mobilne, nego od imovine koja stoji, koja je tu, možemo darovat' sat, ali ne kuću, zemlju, polje. Ukoliko proda strancu, ukoliko mu daruje, to se likvidira, izgubi. Zašto? Oni su shvatili ako neki Dubrovčanin u vremenu tada dođe sa novcem, on će ti kupiti imovinu, a ti ćeš mu postati kmet. Dakle, oni su se opredijelili da budu odvojeni, jer nije mogao više nitko doć' na Lastovo ako nema imovine, ka' ne može je dobit'… Dakle, ne može mu je prodat, ne može mu je darovat', ne može ništa. Oni su ostali vlasnici, mali vlasnici svog imanja. I kmeta u Lastovu nije bilo.

AB: Znači tad je tu već bio neki oblik samoupravljanja?

AJ: E, sada. Oni su, čim su oni to napravili, oni su sebe ograničili na način da neće imati kontakta, neće im dojti priliv, ali će biti slobodni u svojoj zemlji. Mogu sa sobom raditi šta hoće. Gospodar, ja sam gospodar moga. I ne može mi ga nitko oduzeti. Drugo, kada su se oni predali Dubrovniku 1254., oni su stavili jedan uvjet: Dubrovnik mora poštivati samoupravu. I Dubrovnik je to napravio. I Lastovo je imalo samoupravu, imalo svoje vijeće, svoje vijećnike, unutarnju priču – Lastovo je samoupravljalo sve do Austrije – 500 godina. Imalo je samoupravu.