Ne znam kako bi vam rekla, nije bilo posla, a trebalo je živjeti jel'?
Anica Kapiteli u razgovoru s Anamarijom Batistom u ljeto 2019. na Lastovu. Anica je penzionerka i stanovnica Ubla. Razgovor je snimio Goran Škofić.
AK: I tako… Onda su poslije došli naši. Onda su neki pobjegli, ne neki, nego masa ih je pobjegla. Došla ta vojska. Onda je trebalo ić' na obnovu ove Jugoslavije. I tako, onda se išlo na obnovu. A poslije su bili jedno vrime zabranili dolazit' strancima. I to je bilo stvarno teško jer ovi koji su se ovdje rodili, i djeca koja su išla u školu u Korčulu nisu se mogli vratit' doma jer kao nijesu imali… Ovaj jedan dečko, od di je ovaj Bartul dole, ovaj od Encike, on je skoči u more z broda za doć' doma. Vojska je bila tu. Napravile su se te kasarne okolo. Stavili su onda ove table 'zabranjen prilaz, zabranjeni prilaz'. Samo znate što, moj muž je bi lučki kapetan i onda mi smo bili, mi smo bili osamnaest godina vanka. Tako da nismo baš sve ono to doživjeli.
AB: A vi ste dobili onda ovu kuću poslije ili kako?
AK: Ovako, mi smo došli ovdje. Prvo smo bili u Vrsaru tri godine. Moj muž je službeno išao u Vrsar, a pošto se u Vrsaru onda zatvorilo radno mjesto je on trebao birati gdje će. I bilo je onda slobodno radno mjesto na Silbu i onda su ga prebacili na Silbu. Tamo smo bili sedam godina, na Silbi. I onda smo mi bili tamo sedam godina, dica su išli u školu. A poslije, kako se ovdje oslobodilo radno mjesto, on je htio doć'u Lastovo. Da vam pravo rečen, ja nisan bila zadovoljna za doć' ovamo. Je, da, ja volin, ka' kad bi imala doć' u Lastovo, mene bi kad bi došla odi u kanal, ovako bi mi srce lupalo ono… sam sretna bila, al' za život je težak. Teško je, pogotovo za djecu. Za djecu, jer iako je tu osnovna škola, trebat će da ih pošaljete dalje i gotovo je. Do četrnaest godina su s vama i poslije ih više nema. Došli smo jer je on htio, ja ne bi bila išla. I došli ovdje, i onda nastavili život. Tako…
AB: Znači, ovdje nije bilo srednje škole?
AK: Ne. Nije bila srednja škola. A sve je tako pomalo bilo održavano, sve je bilo nekako, a sad… Ovdje, u Ublima, bilo je puno djece jer su bili oficiri mladi, obitelji, onda je bilo krcato djece.