Kumbor-Đenovići, august/srpanj 2022.g.
Antonia Dika
Hodam u rano popodne Portonovim. Sunce prži i rijetko koga srećem. Jedan od njih, u brendiranoj majici, je radnik na pauzi, inače vozi goste gliserom na izlete. Kaže da je dobro po njemu ovo što se ovdje napravilo. Da je to prije bilo ruglo. A sada makar ima radnih mjesta. Ali pita me jesam li vidjela što su napravili na Mamuli. Da je to katastrofa, jer to bi trebalo biti mjesto sjećanja, s obzirom na to što je prije bilo tamo. I da je grozno što se sada više ne može slobodno prići otoku.
Na izlazu prema Đenovićima srećem ženu koja zaključava vrata jedne od okolnih starih zgrada. Ona na moje pitanje je li po njenom mišljenju dobro što se tu napravilo kaže da je odlično, jer sada ima više turista.
Malo dalje, s vanjske strane ograde kompleksa Portonovi je mala neuređena plaža na kojoj se kupaju mještani. Ne čuju se strani jezici, u moru su zavezane barke, izgleda da se svi međusobno poznaju. Na izlazu iz mora započinjem razgovor s dvoje ljudi koji su se prije sunčali na mulu uz ogradu kompleksa. Kažu da je njima bilo draže kako je bilo ranije. Pitam ih šta je razlog?
Antonia Dika u razgovoru sa S i D na "vojnoj plaži", kasnije se uključuju i DR i R
AD: Šta je razlog?
S: Šta je razlog? Pa, ovo mi je previše urbano za ovaj dio tu. Bila je ta kasarna, bilo je mnogo kvadrata, onda su iskoristili kasarnu za te neke male pare.
D: Kažu da je to jedna od najljepših lokacija na našem primorju Crne Gore.
S: Među kamenim kućama, nekako štrče. Onda unutra kad uđeš, kao da si u drugom gradu, kao da si u nekom drugom svijetu. Brzo se ljudi zasite, kolko god da nisu plaže uređene. Mi volimo na vojnim zidićima da se kupamo, preskačemo, skačemo.
D: Ovo se zvala vojna plaža, tako smo ju zvali. To je sve bila plaža.
S: Tu su nam ukrali jedan dio, prije smo morali samo da pretrčimo ulicu i u more, sad moramo okolo.
D: Sad ni vazduha nema kao nekad, tu su zgradurine.
S: Jedino šta imamo dosta radnji, dućana. Jedino što je pozitivno imamo blizu apoteku, imamo blizu hemijsku čistionu, banku, bankomate. Nije nam ni ovo daleko, ali mi smo crnogorci (smijeh).
AD: I kažete zove se vojna plaža?
D: Mi smo je tako zvali.
S: Radi kasarne, i dan danas se tako zove.
D: Jer je prva do kasarne. Sljedeća je bila u Kumboru tek nakon kasarne, gdje se sad završava Porto. Ali mi nismo ništa dobili ovim, jer mi se tada nismo mogli tamo okupat, a ne možemo se ni sad tamo okupat. Jer mi nemamo para da platimo dvije ležaljke. Niti želimo.
S: Ma, tri ležaljke, ljuljaju se. A dovozili su pijesak negdje iz Sahare, ali čim dođe neki malo veći talas, ode im pijesak i kamenje izviri.
S: Dosta naših ljudi tu radi. Time se navodno turizmu podigo nivo zaposlenja. Ima mladih ljudi koji tu konobarišu, kuvaju, čiste. Održavaju jahte.
DR: Mi smo odrasli uz vojnike. Ono kad ideš na autobus, oni dežuraju. Tu je njihova kućica. Svako jutro u 7 njima smjena. Mi idemo u školu, oni ti se jave. Ako trebaju nešto da im se kupi iz prodavnice jer oni nesmiju da napuštaju. Ja imam lijepo sjećanje na vojsku. I da je ostala vojska nebi se žalila. U odnosu na ovo, di je goli kamen... Šta će nama mondensko mjesto a vidi kakva je naša zgrada.
R: Više to nije mondensko. Možda u početku. To je ko neki tržni centar bude aktuelan dve godine tri... Znaš kad iznosiš pantalone. Tu nema turista uopšte. Ja sam neki dan šetao i išao barkom okolo. Ona plaža znaš, znaš da je najskuplja plaža u Crnoj gori. Prva dva reda su 100 Eura, treći je 60 eura i 40 Eura ostali. I imaš apartmane iza koji svaki ima svoju plažu. Sve prazno.